Svi smo bili tamo - jedna situacija i dvoje ljudi ih potpuno različito tumače.
Nitko ne vidi svijet na isti način. Dajem vam jednostavan primjer. Ja sam dijete i u kući do mene živi dijete iste dobi. Sad izlazim s majkom vani, a u dvorištu je zmija. I ona se boji zmija. Ona se boji i vrišti. A ja kao dijete znam da moja majka vrišti znači da sve što je upravo vidjela nije dobro. Pa što sam naučio od svoje majke? Da je zmija opasna.
A onda zmija odlazi iz mog dvorišta u dvorište mog susjeda. Ali majka mog susjeda je zoolog ili biolog i ona vidi zmiju i kaže "oh kakva divna vrtna zmija", podiže zmiju i rukuje njome, a njezin sin koji je mojih godina vidi majku kako rukuje zmijom i tamo nije strah. Dakle, to dijete, kad vidi zmiju, ima drugačiji odgovor nego kad vidim zmiju. Pa kad oboje vidimo zmiju, uzbudim se i uplašim se, dok kad vidi zmiju bude zainteresiran i oduševljen. Oboje vidimo istu zmiju, ali imamo potpuno različito ponašanje.
Kako to? Način na koji učimo o životu je dajući svemu vrijednost, je li ona dobra, loša, sigurna, zastrašujuća. Dakle, ako ikad opet vidimo tu stvar, već imamo vrijednost i ta se vrijednost temelji na našim prvim iskustvima.